Svi koji napišu koju riječ o Pougarju, gotovo po pravilu počnu tepati općini Dobretići: te jedna od najmlađih, te jedna od najmanjih, te jedna od najljepših, te ovo, te ono. Može biti da je to Pougarcima neko vrijeme i sjedalo, al' prođoše, evo, 22 godine, punoljetstvo je odavno tu, ali općina nikako da „odraste“ i, makar bila i malo manje lijepa, stane na svoje noge.

Nije da od 1998., kad je formirana Općina, nije urađeno ništa. Naravno da jest, i to nemalo: položeni su kilometri asfalta, mnoga domaćinstva prvi put su dobila vodovod, a neka i električnu struju. I još mnogo toga, a nije – to također ne jednom pročitah – sve krenulo s ledine; trebalo je, naime, prvo raščistiti ruševine, a bilo ih je toliko da je najlakše bilo stati, rasplakati se, okrenuti leđa i otići. Onog „Ma ne isplati se!“, izgovorenog bezbroj puta u poratnim godinama, bilo je, dakako, i ovdje, ali je povratak u sela raštrkana na sve strane, i tamo gdje ih čovjek nikako ne bi očekivao, a sve na, u prosjeku, 1200 metara nadmorske visine, ipak bio znatan. Stvari su krenule nagore nakon što su mnogi shvatili da obnova njihovih kuća doslovno nikad neće doći na red i da je općina Dobretići, unatoč naporima domaćih ljudi i ponekog od političara, nešto kao nahoče koje se, eto, rodilo, ali je ničije i nikom se ne da ljuljati ga. Ne bi ovim marljivim ljudima – eno ih, kud god krenem, vidim kako oru, siju, sade – trebao nikakav politički poočim da je samo malo pravde, a najbolji primjer je šuma: područje općine je planinsko, dobre jelovine na sve strane, ali je sve to „državno“. Općina od milijuna koje uprihodi država – zakon je takav! – dobije mrvice; u brojkama je to, kaže mlađahni načelnik Ivo Čakarić, između 20 i 25.000 maraka. Zanimljivim se čini podatak da u Republici Srpskoj općine dobiju ne tri već deset posto od novca koji država uprihodi sječom šume. Kakav paradoks, jer ispade, eto, da je Pougarcima, barem s te strane, bilo bolje da su se na početku rata predali i pripali Republici Srpskoj, sad ne bi morali moljakati novac za goli opstanak!

M.J. | Bljesak.info / S Pougarcima i njihovim načelnikom

To je, uz nedostatak sluha kod „države“, i jedan od glavnih razloga što u Dobretiće dolazim makadamom. Ko želi asfaltom, može, ali okolo, preko Jajca, a kad se krene iz središnje Bosne, s travničke strane, s Gostilja na Vlašiću, treba se pripremiti na 10 kilometara puta s tisuću puta toliko rupa, ako prosjek od rupe po metru dužnom nije i veći. Dobrim dijelom put, naime, prolazi nenaseljenim područjem i teško da se na njegovo održavanje troši iko osim šumara, a oni sve one silne trupce ionako voze kamionima, plus imaju dovoljno love za dobre terence i njihovo kvalitetno održavanje.

Dobretići su inače samo jedno od sela na području koje ovdašnji narod, po rijeci Ugar, naziva Pougarje, pa je dobrodošlica na drvenom putokazu, kakve ću kasnije vidjeti na ulazu u sva ostala sela, dvostruka. Ponir je zadnje travničko, a Vitovlje prvo pougarsko selo; kuća ima, i dvije minijaturne kapelice krajputašice pune svetaca, i trupaca na ledini, i jedan gater, samo ljudi nigdje. Kad se izađe iz šume vidik se s onih nekoliko metara između jelovih stabala neslućeno raširi, a linija dalekog obzora stopi s nebom. Na manjem stovarištu trupaca neko je zaboravio fotelju, a desetci plastičnih boca zakačenih za ogradu, to samo pretpostavljam, služi da bi, odsjajem i bukom koju prave pomjerane vjetrom, bile brana posjetima divljih životinja. Onda još malo šume, a vidik se opet raširi kad se dođe do Zubovića, gdje kratko zastajem kod mjesnog groblja, a snimam i, iza dvostrukih rešetaka, još jednu Gospu pored ceste. Da se amortizeri auta umiju smijati, nasmijali bi se – eno opet asfalta! - u Zubovićima.

Mnogo se čudnih stvari dešavalo s Pougarjem. Do 1963. godine bilo je dijelom općine Jajce, a onda, ne pitajući Pougarce, pripojeno Skender Vakufu, današnjem Kneževu. Mnogi tvrde da je razlog bio samo jedan: pošto je tada 0ovdje živjelo više od 5000 stanovnika, odreda Hrvata, jednim metkom su ubijena dva zeca, budući da je Jajce ostalo bez hrvatske većine, a u Skender Vakufu drugih Hrvata gotovo da nije ni bilo. Kako je ovdje bilo živo, najbolje pokazuje podatak da je u samim Dobretićima u predratnom vremenu radilo osam prodavaonica i pet kavana. O tome kakav tretman su imali u općini Skender Vakuf najbolje govori podatak da su u njoj posao imala svega 72 Pougarca.

Dobretići se usidrili po širokoj osunčanoj visoravni, raširivši se između planina na bokovima kao rijeka između obala. Zeleni se sve osim neba, kuća i blago vijugavog puta što se s kraja na kraj visoravni ispružio sredinom sela. Ne pitah pravi li iko ovdje onaj k'o fole med od maslačka, ali ako pravi, ovdje tog žutog cvijeća ima napretek i može ga napraviti na tone. Do rata je u ogromnu školsku zgradu ulazilo više od 1000 đaka, sad korona ne da ni da uđe onih petnaestak, koliko ih sad ima, kao što ni onim što bi popili pivo ne da u jedinu ovdašnju kavanu. U prodavaonici također ne mogu, zatvorena je prije, u predkoronsko doba. Sportsko igralište s četiri reda tribina; u vrijeme korone od svih sportova moglo bi se možda poigrati jedino šaha, ali i to naslijepo; s pravom tablom i figurama može se samo dogovoriti remi, gdje ćeš „pojesti“ tuđeg lovca ili skakača ako ga je protivnik dirao koju sekundu prije :)

M.J. | Bljesak.info / Evo, napokon, i asfalta!

Pusto i ispred zgrade „Elektroprivrede“, čak i oko zgrade Općine, gdje snimam spomenik poginulim braniteljima, jednostavan i s jednostavnim natpisom: Navik on živi ki zgine pošteno. Policija s ovako mirnim narodom vjerojatno ni inače nema puno posla, a takav dojam ću steći i iz kasnijih razgovora s policajcima. Popričah s dvojicom, rekoh ko sam, ne tražiše mi osobnu; bit će da ulijevam povjerenje :) Jednog ću susresti na cesti prema Jajcu, iznad samog sela, odatle čitavu visoravan ima kao na dlanu, a drugog dolje, u selu. Obojica prijatni, dadoše mi korisnih informacija, ipak sam ovdje posljednji put bio prije kojih 20 godina, za toliko vremena se čak i u ovakvim mjestima svašta nešto promijeni, a još više se onog što bi moglo zatrebati razbježi pred onim paukom što nam svima strpljivo gmiže po memoriji i polako, ali uporno briše sjećanja. Nešto življe jedino pred ambulantom: medicinari, par mještana i s njima njihov načelnik. Zaraženih zasad nema, a prema optimizmu koji ovdje vlada, neće ih ni biti. Kasnije ću u svezi s tim čuti dobar opis situacije u Pougarju: Ovdje da i korona dođe, ne bi dugo izdržala :) Na ambulanti skele, znak, ne jedini, da se, unatoč svemu, radi.

Ne znam kako je inače, u normalna vremena, to će reći kad rade kavana i škola, ali u ova nenormalna središte sela je na njegovu kraju, gdje stoji župna crkva svetog Ante Padovanskog. Kavana ovdje ne postoji samo da bi se u njoj popila kava ili pivo već i da se nekom ko će navratiti ostave „papiri“ iz Općine, računi za struju ili mobitel, lijek, sjemena, ma sve što ljudima može pasti na um. A crkva, ona je onoj mojoj izmaštanoj rijeci brod što čuva da sve ne potone. Velika je toliko da djeluje gotovo kao priviđenje, što nije čudno, budući da je građena početkom sedamdesetih godina prošlog stoljeća, u vrijeme kad je ovdje vrvjelo od života. Čudna stvar: kad su srpske snage ovladale ovim prostorom, srušeno je doslovno sve, ali je crkva ostala. Davno nekad čuo sam priču da ju je spasila ploča postavljena visoko na pročelju, u kojoj se kaže da je sagrađena „ljubavlju Božjom i ljudskom bez obzira na vjeru i narodnost“. Gradili su je, dakle, ne samo ovdašnji katolici već i inovjerci, a ponajprije se mislilo na pravoslavce iz Imljana. Ako je priča točna, a to ne znamo što ne bismo pitali tadašnje zapovjednike Vojske Republike Srpske, onda je graditelj crkve fra Mato Perić, inače moj zemljak iz Kreševa, koji je 2005. godine umro na dužnosti kreševskog gvardijana, bio dalekovid čovjek. Da je znao motivirati župljane, pokazuju i dvije ploče u crkvi s popisom kumova temeljnog kamena crkve i kumova prigodom blagoslova crkve nakon što je gradnja dovršena.

M.J. | Bljesak.info / Ploča koja je spasila crkvu

Obilazim oko crkve u potrazi za zanimljivim detaljima pa se tako penjem i u stranu iznad nje, gdje stoji bista fra Željka Džaje. Za to sam ime prvi put čuo čitajući knjigu fra Tomislava Brkovića „Fratarske zgode i nezgode“, a kasnije sam ga sreo i na internetskim stranicama Miljenka Jergovića i Ivana Lovrenovića. Živopisni fratar kome je kipar Stipe Ledić napravio pomalo neobične brkove, takve kao da ih je svakog dana frizirao, također je ostao pošteđen miniranja, a u njegovom slučaju nema nikakvih dvojbi zašto je ispalo tako. Fra Željko je, kao ovdašnji župnik u vrijeme Drugog svjetskog rata, našao, što bi rekli matematičari, „najmanji zajednički sadržilac“ te je pametnim i hrabrim djelovanjem uspio sačuvati Pougarje od većih žrtava. Spašavao je sve koje je mogao spasiti, ne gledajući ko je koje vjere, nacije i političkog opredjeljenja niti ko je u kojoj vojsci, pa je čak zabilježena zgoda kako je od nekog zapovjednika njemačkih postrojbi, inače Austrijanca, doslovno izmolio da mu preda ranjenog partizana, koji bi inače bio dokrajčen i poslan Bogu na istinu. Liječio ga i čuvao pa ga na kraju predao njegovim. Malo prije smrti – čekalo se na to gotovo 30 godina, jer gdje ćeš odlikovati katoličkog svećenika pa taman da je spasio čitavu četu partizana! – odlikovan je, ne samo za to, ordenom bratstva i jedinstva. Spomenici se, znamo, ne podižu živim ljudima (osim ako se ne zovu Tito, Staljin, Zlatan Ibrahimović ili tako nekako) pa ga ni Pougarci nisu podigli fra Željku Džaji, ali se oko toga nisu puno ni omišljali: on je umro u ljeto 1973., a spomenik je postavljen već u ranu jesen naredne godine, također u vrijeme župnikovanja fra Mate Perića.

Ratnim minerima nije bilo lako „sačuvati“ kip, budući da stoji svega nekoliko metara od nekadašnje župne kuće: trebalo je znati kako je poslati u zrak, a da spomenik ostane neokrznut. Od kuće su ostale samo nevesele ruševine, okolo ostaci zidova gospodarskih zgrada, bilo je to, naime, vrijeme kad su i župnici imali štale, krave, svinje i prava seoska domaćinstva. Na jednom od zidova stoje i dva kamena obrađena u romaničkom stilu. Originali ili, prije će biti, kopije, to neću doznati.

M.J. | Bljesak.info / Sa fra Željkom Džajom

Dok tako nepozvan stranjam po tuđem dvorištu, jedan čovjek se pojavljuje ispred crkve. Ispostavit će se da je riječ o župniku fra Juri Tokaliću. Za fotografiranja nije, ne voli, kaže, ali zato nudi rakijom, što i prihvaćam, donosi ključeve crkve, to mi treba, a kasnije će nam – skupit će se tu uskoro još nekoliko Pougaraca – poslužiti i kao fotograf. Ne znam kako ih je fra Mato Perić uspio nagovoriti, ali nekako jest: Slavko Šohaj je napravio slike za postaje križnog puta, a Ante Starčević oltarni brončani kip svetog Ante s djetetom Isusom. Sve je to, kao i ostalo što je bilo vrijedno u crkvi, u ratu odneseno, ali se nakon rata svemu ušlo u trag pa je – uz naknadu, nekad se dođe u situaciju da se i vlastite stvari moraju kupovati od lopova – vraćeno u crkvu.

Meni su još vrjednije tri nadgrobne ploče u zidu na ulazu u crkvu; dvije pripadaju roditeljima najpoznatijeg sina ovog kraja fra Marka Dobretića (1707.-1784.), apostolskog vikara (biskupa) i teološkog pisca, čovjeka koji je iz Brnjića, sela skrivenog u šumi iznad Dobretića, stigao dotle da je, nakon što je 1740. u Firenci diplomirao filozofiju i teologiju, narednih 17 godina bio profesor na raznim teološkim učilištima u Italiji, potom dvaput provincijal, a onda, eto, i biskup. Fra Juro kaže kako od nedjelje počinje služiti mise za puk: crkva je, naime, toliko velika da u nju ne samo da mogu stati svi župljani već komotno mogu napraviti i famoznu „socijalnu distancu“, kako su kreatori kaosa s koronom nazvali nešto što se inače zove razmak.

U krajevima kao što su Dobretići načelnik i župnik su glavne „face“. Župnik fra Juro, rodom iz obližnjeg sela Vukovići, obreo se, nakon svećeničke službe u Gučoj Gori, Jajcu i Podmilačju, u Africi, najprije u Tanzaniji, a potom u Keniji. Iz Afrike je stigao u Hrvatsku katoličku misiju svetog Nikole Tavelića u Rotterdamu, gdje je djelovao od 2012. do 2016. Ne želi puno o sbei, kaže tek da je svećenik uvijek misionar, bio to u Africi, Nizozemskoj ili Dobretićima. Načelnika Ivu Čakarića roditelji su kao bebu odnije odavde u izbjeglištvo. Završio studij građevine, kao odličan student odabran je za asistenta na Građevinskom fakultetu u Rijeci. O svom Pougarju štošta je saznao tek kad se na ovim prostorima pojavio internet. I zainteresirao se pa se najprije angažirao u Zavičajnom klubu „Pougarje“ u Zagrebu, potom u listu „Glas Pougarja“. Za svih tih godina nije stizao doći vidjeti gdje je ređen i gdje su mu korijeni, ali je, nakon što je došao, sigurno nakon puno premišljanja, odlučio da to ne budi prvi i posljednji, pogotovo turistički posjet. I evo ga kako se već četvrtu godinu bori da od rodnog kraja napravi boljim nego što ga je zatekao.

Prije polaska u Pougarje, kao i uvijek kad idem u neki kraj, zavirih u Arheološki leksikon i ne nađoh doslovno nijednog spomena, što bi značilo da nema ne samo tragova života iz pretpovijesti i antike već čak ni iz srednjovjekovlja. Od mještana ću doznati da stećaka ipak ima na nekoliko mjesta, ali ih, eto, do 1988., kad je Leksikon izdan, niko nije zabilježio. Spominjem to jer se nedaleko od crkve, na njivi obitelji Jurić, nalazi nekoliko desetaka komada kamena razmjerno pravilnog oblika, mada bez vidljivih tragova obrade. Mještani su uvjereni da je to srednjovjekovno groblje pa su o tome obavijestili mladog jajačkog arheologa Franju Leovca, kustosa tamošnjeg samostanskog muzeja; doći će uskoro, vidjeti o čemu je riječ i dati stručni pravorijek. Jedna obitelj Jurića tu je nekad čak imala kuću ili štalu, ne zapamtih, i nikako im nije išlo, stalno im se dešavale nezgode, pa su je morali premjestiti. U narodu se oduvijek vjerovalo da nema sreće za one koji se skuće ondje gdje je nekad bilo groblje.

M.J. | Bljesak.info / Župan i njegove unuke

Ispred crkve upoznajem i Iliju Pejazića, jednog od malobrojnih ovdašnjih privatnih poduzetnika, vlasnika poduzeća „Pougarka“. Čovjek nije čekao da sve riješi „neko odozgo“ niti je okrenuo leđa svom Pougarju i nastavio život negdje gdje je bilo puno lakše ostvariti vlastite snove. On ih je ostvario u svom rodnom selu Bunar, u nimalo idealnim uvjetima: selo u strmini nakon rata je bilo ruševina bez i najosnovnijih infrastrukturnih preduvjeta. Donedavno se ovdje dolazilo makadamom, a onda je, uz pomoć Međunarodnog fonda za poljoprivredni razvoj (IFAD), stigao asfalt, za što su i mještani sakupili oko trećine potrebnih sredstava. On mi to, sav skroman, ne reče, ali rekoše drugi da je bio daleko najveći donator. Sad je Ilijino imanje čitav jedan kompleks zgrada, a glavna je farma koka nesilica. Ima ih oko 6000, dnevno snesu oko 3600 jaja, i ludo se plaše blica: inače se jedva išta čuje od njihove „priče“, ali kad blic sijevne, iste sekunde sve, stotine njih u jednom redu, odskoče i ušute. Probao dvaput, treći put nisam, mogu se isprepadati pa prestati davati jaja :) Troje radnika „Pougarke“ plaću zarađuje na farmi, a još njih 15 u dvjema prodavaonicama u Jajcu. Ukratko, Ilija je drugima dao primjer da se, čak i u ekstremno lošim uvjetima, unatoč neefikasnoj državi koja uzima svakodnevno, a daje samo iznimno, može uspjeti.

U povratku iz Bunara slučajno srećem i jedno poznato lice. Zove se Branko Idžanović, a ovdje ga svi zovu Župan. Nadimak je dobio nakon rata, kada je, i kao pojedinac i kao lokalni političar, bio jedan od najagilnijih u povratku Pougaraca na svoja ognjišta. Upoznao sam ga kad sam bio ovdje prije 20 godina, ali ga sad ne bih poznao; stao sam vidjevši pred kućom dvoje djece, što ovdje nije baš česta slika. Kaja i Petra su mu unuke, kćerke njegovog Nevena, jedno vrijeme dobretićkog općinskog načelnika. Djed Branko je upravo poveo unuke u šetnju. Znam, sad baš skačem s teme na temu, ali ne mogu ne spomenuti „zid“ u zemlji iznad kuće pred kojom zatječem Idžanoviće: da ga vidi onaj šeširdžija što je izmislio piramide u Visokom, sigurno bi u Pougarju prepoznao tragove civilizacije iz ledenog doba :)

Posljednje mjesto koje ću vidjeti za Pougarce je možda obično, znaju za njega otkad su se rodili, a ja ga stavljam na svoj popis mitskih mjesta. Radi se o jednom groblju, od davnina poznatom kao Groblje na Stini, a stalo je usred šume između dobretićke crkve i ceste ispod sela Brnjići. Stvarno je sa svih strana okruženo kamenim gromadama, a na jednoj je 1988. izgrađena i kapela. Usred groblja ogromna lipa, ko zna otkud donesena i presađena usred jelovine, uspravnih križeva manje od deset, a nekoliko ih, poleglo u travu, polako urasta u zemlju. Na nekim se još vide i natpisi iz 19. stoljeća s i sad prisutnim prezimenima, a na jednom raspoznajem da je pokojnik, neki Petar Malić, umro „1814. od kughe“ i da je imao „godina 24“. Za lijepo oblikovanu stelu ispred kapele vjeruje se da je nadgrobni spomenik jednog fratra. Ključ visi na čavlu pored ulaza i malo je zahrđao, ali ipak uspijevam otključati kapelu: stol za oltar, kip krilatog svetog Mihovila, na njegov blagdan se ovdje služi misa, i popis darovatelja za gradnju.

M.J. | Bljesak.info / Umro 1814. 'od kughe'

Između dvije debele jelke iznad groblja pijem kavu: u doba korone popit ću je ako je ponesem. Tu negdje je i kraj današnjeg lutanja. Bio sam planirao i u Orašac, tamo je grob Joze Furundžije, čudnog čovjeka koji je u svoje doba, umro je 1922., slovio kao vidovit, a ljudi koji su mu dolazili po pomoć nisu mu morali pričati šta ih to muči – kako mu je ko dolazio, tako mu je Jozo čitao misli. U Orašac ne stigoh, a od odlaska u Zapeće odustah, rekoše ljudi da ne bi bilo pametno malim autom krenuti na tu stranu. U tom selu je grob još jednog mitskog lika, Stjepana Dobrete, čovjeka koji se, prema predaji, s obitelji sklonio u neku tamošnju pećinu. Sa ženom mu Dobroslavom imali su kćerke Ljiljanu i Doroteju te sinove Juraja, Pavla, Boju, Vlatka, Radivoja, Ostoju i Nikolu. Kad je Bosna pala, jedna od odvedenih u roblje bila je i Ljiljana, koja je u dalekom Carigradu završila u sultanovom haremu i tu isposlovala ferman da njen otac dobije čitavo ovo područje. Spomenik mu je 1773. godine podigao najslavniji od njegovih potomaka, biskup fra Marko Dobretić, a po imenima sinova nazvana su neka ovdašnja sela.

Trebalo bi vidjeti i to, i nikad registrirane stećke, a ispod sela, prema Jajcu, postoje, kažu mještani, i jedva vidljivi ostaci kule nekog ovdašnjeg bega davno zaboravljenog imena. Prije odlaska opet u selu susrećem mladog načelnika. Razmjenjujemo brojeve mobitela. „Samo se Vi“, kaže, „javite, ima terenac, odredit ćemo dan, odvojiti ga da sve to obiđemo i vidimo!“ E, pa, načelniče, nek' znate da hoću! Čujemo se i vidimo!